Pismo i ako pišem mogu jedino sebi. Pisma više niko ne prima niti šalje, niti iko mari za to. Brzi tempo i spori metabolizam ne daje nam slobodu ni govora ni mišljenja. Pritajeni u svojim krletkama čekamo da mlađ poleti, a za nas ako bude neka mrvica bude, ako ne, nije ni važno. Ja sam polu invalid, tako me bar vode. Ostao sam bez posla, imam četiri predivne kćeri i suprugu koja je izgleda jedini borac u kući. Spram nje se osećam bespotrebno i jadno. Iako ova zemlja deklarativno pomaže zapošljavanje invalidnih lica, naći posao je kao dobitak na LOTO-u. Nije da se žalim, i nije da mi je svejedno, ali ipak onako, u sebi, osećam da lagano postajem višak i kako bi to neki rekli "neprilagođeni pripadnik zajednice". Tako... to je početak, a možda i kraj, ali će mo se sigurno još čuti i videti. Ako već ništa ne radim, barem o nečemu mogu imati svoje mišljenje. Bi svetlost, i vide Bog da je dobro i to bi dan prvi.